Stanko Bubalo, legendarni nogometaš rođen 1973. u Širokom Brijegu, ostavio je neizbrisiv trag u srcima navijača Hajduka. Ovaj napadač, poznat po umijeću postizanja golova, prošao je kroz nekoliko klubova tijekom karijere, ali je u bijelom dresu doživio najslavnije trenutke, piše Index.hr.
Bubalo je karijeru započeo u rodnom Širokom, da bi potom zaigrao za Osijek, gdje je igrama privukao pažnju većih klubova. Uslijedio je transfer u Hajduk, gdje je postao legenda kluba iako je ostao samo jednu sezonu. Karijeru je nastavio u austrijskom FC Kärntenu, da bi se pred kraj vratio u Bosnu i Hercegovinu, zaigravši za svoj Široki i Posušje.
Period proveden u Hajduku ostaje najupečatljiviji dio njegove karijere. U dresu splitskog kluba odigrao je 34 utakmice i postigao 21 gol. No, nije ga samo broj golova učinio omiljenim među hajdukovcima. Požrtvovnost, borbenost i ključni golovi u važnim utakmicama osigurali su mu posebno mjesto u srcima navijača.
Jedan od najznačajnijih trenutaka Bubalove karijere dogodio se 14. travnja 2001. godine. U utakmici protiv Dinama je postigao dva gola, od kojih je jedan i danas predmet šala među navijačima Hajduka kada razgovaraju s rivalima. Ta pobjeda rezultatom 3:1 održala je Hajdukovu prednost na vrhu tablice i na kraju sezone osvojena je titula.
Iako je za hrvatsku reprezentaciju odigrao samo dvije utakmice, Bubalo je ostavio neizbrisiv trag u domaćem nogometu. Danas, skoro četvrt stoljeća nakon što je zabio one legendarne golove Dinamu, radi s mladim nadama svog Širokog, a s nama dijeli svoju priču, razmišljanja o modernom nogometu i, naravno, sjećanja na slavne dane u dresu voljenog Hajduka.
Index je napravio veliki intervju s Ronaldom iz Turčinovića koji prenosimo u nastavku.
Tko su Vam omiljeni igrači u današnjem SHNL-u?
Navest ću svog pulena kojeg sam trenirao, to je Marko Soldo. Odličan igrač koji se ničega ne boji. Otišao je u Dinamo, ali tek je u Osijeku dobio pravu priliku. Dobar je u duelima i ima pozitivnu agresivnost u igri. Što se tiče starijih igrača, ističu se Livaja i Petković, naravno. Volio bih da Hajduk ima još igrača koji mogu pratiti Livajin tempo i njegovu razinu.
Što se u današnjem nogometu promijenilo u odnosu na Vaše vrijeme?
Naravno, nogomet se unaprijedio. Prije svega dobrom infrastrukturom, tereni su odlični, uvjeti ekstra, imate dobre stadione, lopta brže ide po travi. Velik broj klubova ima odlične trening-kampove, puno bolje nego u moje vrijeme. Velika promjena je i VAR, skeptičan sam oko toga koliko je dobar jer puno zaustavlja igru. SHNL je sve jači, imamo sve veći broj konkurentnih klubova i vidimo sve veći napredak.
Jesu li današnji igrači tehnički bolji? Savo Milošević je kao izbornik BiH, uspoređujući sebe i Edina Džeku, govorio kako je on u vaše vrijeme imao par sekundi za reakciju po primanju lopte, dok današnji igrači imaju samo djelić sekunde.
Ima manje vremena za reakciju i igrači danas trebaju stvarno vanserijske vještine. U moje vrijeme vrlina mi je bila igra jedan na jedan. Velika promjena je što se danas svira više prekršaja, skoro svaki duel je faul ili žuti karton. Kada sam ja igrao, išlo se na nož.
Sjećam se gostovanja u Koprivnici i duela s Crncem i Ferenčinom koji ti nisu dali disati. Sada igrači imaju više slobode. Po mom mišljenju, u današnjem nogometu bi se trebala puno više puštati muška igra.
Kako su izgledali Vaši počeci?
Odrastao sam u Turčinovićima, malom mjestu pet kilometara od Širokog Brijega, na putu za Međugorje. U to vrijeme NK Široki Brijeg je bio jedan od najboljih klubova u BiH. Tu sam počeo s bratom Zoranom i ekipom. Prije jedinstvene BiH lige, dok su Hrvati, Srbi i Bošnjaci igrali odvojeno, harali smo Herceg-Bosnom deset godina.
Tada su me zbog kratke frizure i driblinga prozvali Ronaldo iz Turčinovića. Imali smo najbolju ekipu jer smo imali trenere koji su nam nametali profesionalni pristup. Trenirali smo svaki dan dok su drugi klubovi – Zrinjski, Grude, Orašje i Kiseljak – trenirali dva-tri puta tjedno.
Došli smo do razigravanja protiv Sarajeva, igrali smo u Mostaru pred 20 tisuća ljudi. Bili smo bolja ekipa i imali smo deset šansi, ali smo izgubili 1:0. Nekoliko dana kasnije dobili smo 6:1 protiv Čelika, dao sam četiri gola. To nam nije ništa donijelo jer je prvo bilo Sarajevo. Onda je došao rastanak jer sam nadišao tu razinu.
Kako je u vrijeme Vašeg djetinjstva izgledao život u malom mjestu? Vjerojatno ste prvi dodir s nogometom imali na ulici.
Tako je, na ulici, na livadama, na asfaltu ili bilo gdje. Bez toga nema igrača, učili smo se duelima i igri jedan na jedan. Žao mi je što se velik dio djetinjstva današnje djece svodi na mobitel. Moje vrijeme je bilo skromnije, ali ljepše. Imali smo po jedne tene, eventualno još jedne za crkvu. Igrali smo između krava i ovaca na livadama.
Kada prolazim kroz Turčinoviće, vidim da imamo odlično igralište s rasvjetom, sve uvjete za razvoj pravih igrača, ali omladina je većinom na internetu i u kladionicama. To kvari odrastanje, stvari nisu kao prije. Tada si imao jednu utakmicu na televiziji, a sada ih po raznim programima imaš stotine koje i ne stigneš pogledati. Fali mi atmosfera uličnog nogometa i školskih igara.
Dolazite li iz sportske obitelji? Čime su se bavili Vaši roditelji?
Otac je bio stolar, za kojeg kažu da je dobro igrao nogomet, ali sve je to bilo amaterski, a majka je bila domaćica. Brat mi je bio profesionalac kao i ja, kapetan Širokog. Roditelji su nas odgajali kao poštene ljude i kršćane i odatle je sve krenulo. Iz NK Širokog su me najprije zapazili u školi, bio sam opasan igrač, neke stvari su se potrefile i napravio sam ekstra karijeru.
Za koji ste klub navijali kao dijete?
Imao sam rođaka u Stuttgartu koji mi je donio dres iz Njemačke i navijao sam za Stuttgart. Kasnije, naravno, za Hajduk. Moji kod kuće su bili dinamovci. Malo mi je teško to reći, ali Hercegovina je većinom za Dinamo i kad sam zaigrao za Hajduk, uvijek je bilo simpatičnih prepirki. Pamtim kako su se u mom djetinjstvu na zidovima pisale parole “Živio Hajduk, krepo Dinamo” i obrnuto.
Tko Vam je bio nogometni idol?
Idoli su mi bili Alen Bokšić i Davor Šuker. Čast mi je što sam bio u reprezentaciji s njima, to su bili odlični momci.
Kako i kada ste se probili do seniora Širokog?
Vidjeli su nešto u meni kada sam imao 20-21 godinu. Generacija je bila odlična i trebao sam zabiti nekoliko golova s klupe dok nisam ušao u prvi sastav. Jedno vrijeme nisam mogao primirisati prvom sastavu iako mi je brat bio kapetan. Naljutio sam se i rekao: “Ili ću igrati ili ću otići.” Dobio sam šansu, dali su mi neke sitne novce, ostao sam i ustalio se u prvih 11.
Osvojili smo pet-šest titula Herceg-Bosne, ja sam bio najbolji strijelac. Vremena su bila teška, bilo je i ratno stanje. Ispričat ću vam jednu priču o tome, na gostovanje u Orašje smo išli preko Karlobaga, put je trajao 24 sata. Uz sve teškoće bilo je milina igrati. U ekipi je bilo sedam-osam momaka rođenih u Širokom, stadion je uvijek bio pun, ugovori i novac nam nisu bili prioritet.
Kakav se stil nogometa igrao? Dragan Blatnjak nam je pričao o grubostima na terenima u BiH tih godina.
Moram napomenuti da smo imali sjajnog trenera Žarka Barbarića koji nam nije dao da bezveze nabijamo loptu. Tražio je da se napad gradi od golmana do vezne linije, ponavljali smo te akcije po tisuću puta. Normalno, udarali su nas da što manje golova prime. Treneri su nam bili jako dobri, uz Barbarića i Franjo Džidić, legenda Veleža.
Dok ste bili dijete, Velež je bio jedini prvoligaš u Vašem okruženju, jeste li ikada išli na njihove utakmice u Mostar?
U bivšoj Jugoslaviji Velež je bio najbolji hercegovački klub. Što su u Hrvatskoj bili Bokšić i Šuker, to su u Hercegovini bili Tuce, Kajtaz i ekipa. Sjećam se da sam išao gledati utakmicu Hajduka i Veleža kada je Baka igrao za Velež.
Išao sam gledati i jednu utakmicu Dinama i Hajduka u Splitu, kada je Dinamo pobijedio 3:2. Tada nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana igrati na Poljudu i zabijati Dinamu.
Kako je došlo do prvog transfera u Vašoj karijeri i prelaska u Osijek?
Predsjednik Osijeka Novalić dolazio je gledati neke utakmice u Široki i primijetio je da sam dobar napadač. Pokrenuo je pregovore i brzo sam odlučio otići u Osijek, gdje sam ostao dvije godine i nisam zažalio. Zabijao sam golove, osvojili smo Kup, bila je to odlična prilagodba na HNL.
U Osijeku sam zabio i najbrži gol u povijesti HNL-a, nakon devet sekundi protiv Istre. U Maksimiru sam dočekan kao Bog kada sam Rijeci 1999. zabio gol zbog kojeg je Dinamo bio prvak. Sve u svemu, Osijek je bio moja početna stanica u Hrvatskoj koje se rado sjećam.
Osijek je fin grad u kojem sam se lijepo osjećao, a ekipa je bila sjajna – Beširević, Kalinović, Jergović, Beljak, Vuica, Mitu, Turković, Bjelica… Bila je to ekipa za titulu.
U Osijeku Vas je trenirao Stanko Poklepović, kako je bilo raditi s takvom trenerskom legendom?
S njim smo vrijeme skoro uvijek provodili u smijehu. Sjećam se prvog treninga, na kojem nas je poslao da trčimo i vježbamo u šumi, ubio nas je. Na kraju treninga smo padali s nogu, ali poslije su uvijek slijedili vicevi i smijeh.
Špaco je došao kada smo bili u krizi, a s njim smo na kraju osvojili Kup. Bio je pravi starinski čovjek na kojeg se ne možeš naljutiti. Na treningu je bio ozbiljan i rigorozan, a van terena bi se uvijek šalio. Kada smo odigrali 1:1 s Rijekom na Kantridi 1999. godine, ušao je u svlačionicu i rekao: “Dobili ste za kikiriki, je li? A di je meni?”
Znači, Dinamo vam je obećao premije ako Rijeci otkinete bodove? Koliko ste dobili?
Da, tako su nas dodatno motivirali, ne bih sad o ciframa… Zagrizli smo i uspjeli. Canjuga je obećao premije ako ne izgubimo, novac je onda prebačen predsjedniku Novaliću i on je taj novac podijelio igračima. Bilo mi je žao Rijeke kojoj je poništen gol u zadnjim minutama.
Dinamovci su nas na Maksimiru dočekali kao kraljeve, naročito mene jer sam zabio gol u tom remiju čime sam Dinamu indirektno donio titulu. U Osijeku sam uživao, nakon svake pobjede smo izlazili na piće i malo se proveselili, a nakon poraza smo išli kući.
Kakva su Vam sjećanja na finale Kupa s Cibalijom 1999. godine?
Iskreno, sudac nas je u tom finalu na Maksimiru možda malo i pogurao. Cibalia je prema mišljenju većine bila bolja, vodili su, ali Mitu je izjednačio u sudačkoj nadoknadi i onda smo pobijedili u produžecima.
Spomenuli ste Mitua, jednu od prvih inozemnih zvijezda HNL-a.
Dumitru Mitu je bio ekstra igrač, on, Turković i ja smo činili jako opasan napad. Bila mi je čast dijeliti svlačionicu s igračima kao što su on i Bjelica. Mitu se dobro snalazio s hrvatskim, koji je brzo naučio, vrlo je simpatičan čovjek.
Sjećate li se trenutka kada Vam je 1999. stigao Ćirin poziv u reprezentaciju?
Poslije sezone otišao sam na more u Makarsku. Kada mi je zvonio telefon, sunčao sam se, rekli su: “Otkazao Rapaić, dolazi u Čatež.” Došao sam u Zagreb još crven od sunca. U reprezentaciji su me ekstra primili. Bilo je nevjerojatno biti među tim svjetskim klasama. Nije mi bio nikakav problem nositi što god treba, torbe ili opremu…
U Zaprešiću smo igrali prijateljsku utakmicu s Inkerom i Ćiro me stavio u napad sa Šukerom i Bokšićem. Nakon nje smo igrali prijateljsku utakmicu s Francuzima. Ušao sam posljednjih 20 minuta umjesto Marija Stanića. Čuvali su me Thuram i Desailly, to je bilo nevjerojatno iskustvo i nešto što je samo po sebi velika čast.
Jeste li imali kakav duel s njima?
Pokušao sam driblati Thurama, ali nisam mu mogao ništa, bio je prejak, svjetska klasa. Najbolji branič koji me ikada čuvao je Rio Ferdinand, bilo je to u utakmici Osijeka i West Hama u pretkolu Kupa UEFA-e 1999. Dao sam gol i zamijenio sam se za dres s Ferdinandom. Bila je to strašna ekipa West Hama, Frank Lampard, Igor Štimac, Paulo Di Canio…
