“Vidiš, ja ne mogu biti vrlo dobar četvrti. Ja mogu biti samo pobjednik ili gubitnik”, komentirao je svojedobno Mirko Filipović plasman jednog poznatog hrvatskog sportaša na velikom natjecanju.
Njegova primjedba ujedno je i jednostavna, do srži ogoljena definicija njegovih sportova, slobodne borbe i kickboxinga. U oba je Mirko u posljednjih četvrt stoljeća dosegnuo vrhunac i postigao više nego bilo koji drugi borac, a bilo je u ringovima i oktogonima kroz cijelo to vrijeme itekakvih velikana.
Ne, nismo zaboravili da Filipović nikad nije osvojio titule u dvije najveće organizacije slobodne borbe, američkom UFC-u i japanskom Prideu, kao ni da se K-1 naslovom okitio tek kad je ta nekoć slavna organizacija sasvim izgubila kredibilitet i relevantnost.
Međutim, unatoč tim praznim mjestima u vitrinama, Mirko je u najboljim danima svoje 25-godišnje karijere bio nesumnjivo najveće i najpopularnije ime, a Cro Cop najveći i često najskuplji brend na tržištu.
Priznaje ga cijeli svijet, iako mnogi ne priznaju da se bavi sportom
Generacije navijača širom svijeta prvo će pomisliti baš na njega kad se spomenu slobodna borba i kikboksing, baš kao što bi pomislili na Tigera Woodsa kad je u pitanju golf ili Rogera Federera kad se radi o tenisu. Pritom je Mirko imao hendikep da je njegov sport brutalan, često i krvav, te kao takav neprihvatljiv jednom dijelu publike. Mnogi ni danas ne priznaju MMA kao sport.
Dokaza Filipovićeve planetarne popularnosti ima mnogo. Mnogi će istaknuti kako ga je 2004. primio tadašnji japanski premijer Junichiro Koizumi. Navodno je u Japanu, u kojem se oduvijek držalo do tradicije, digniteta, viteštva i protokola, među strancima takvu počast doživio još samo Tom Cruise za svoju ulogu u filmu “Posljednji samuraj”. Bio je celebrity i s druge strane Pacifika. Sjećam se kako sam dan nakon što je Sandra Perković osvojila zlato na Olimpijskim igrama u Londonu pretraživao vodeće svjetske medije kako bih pronašao pišu li štogod o hrvatskoj diskašici. I pronašao sam veliki tekst, na gotovo pola stranice u USA Todayu. O Mirku Filipoviću. Usred Olimpijskih igara, najtiražniji američki dnevni list posvetio je veliki prostor hrvatskom ultimate fighteru, koji se tog ljeta uopće nije ni borio.
Kako je momak iz Privlake kod Vinkovaca postao globalno prepoznatljivo sportsko ime, a u nekim dijelovima svijeta i popularniji od Modrića, Šukera ili Ivaniševića? Kako je ušao u srca milijuna navijača i u njima ostao gotovo 25 godina? Kako je njegov lijevi high-kick dobio kultni status u svijetu slobodne borbe i kikboksinga, nešto poput Šukerove lijeve noge? Kako je hrvatski borac, kojeg su borilačkim sportovima privukli filmovi Jean-Claudea Van Dammea, 20 godina kasnije slavnog belgijskog glumca ugostio u svom domu u Zagrebu?
Za početak, savršeno je osluškivao kretanja u svojim disciplinama i temeljem toga pravovremeno je donosio strateške odluke. U K-1 je došao sredinom devedesetih, u vrijeme dok je japanska promocija bila u ekspanziji i tražila nova lica, a napustio ga je početkom 2000-ih, kad je shvatio da bi ostanak značio stagnaciju i da je budućnost u slobodnoj borbi. Ponovno je prigrlio kikboksing desetak godina kasnije, kako bi brzo revitalizirao karijeru nakon triju poraza zaredom u UFC-u, a potom i osvojio naslov do kojeg mu je bilo stalo.
Ne glumata, ne žali se i priznaje svoje slabosti
U međuvremenu se posvetio i slobodnoj borbi, ali svjestan vlastitog neiskustva, isprva oprezno, prema prilagođenim pravilima. Kasnije je znalački balansirao između japanskih i američkih promocija, izvlačeći često i sedmeroznamenkaste iznose za svoje usluge. Bio je nesumnjivo najplaćeniji borac svoga vremena, svoj je trud i umijeće znao dobro naplatiti, što kod njegovih kolega često nije slučaj. No istančani instinkt za događaje izvan ringa ne objašnjava zašto je bio tako uspješan unutar njega.
Kao prvo, dobro je pazio na svoje tijelo, kao u pjesmi Quindona Tarvera, svjestan da je to najbolji instrument i oruđe koje će ikad imati. Još od tinejdžerskih dana trenirao je spartanski, a ne kampanjski i klonio se poroka koji skraćuju karijeru i život. Iznimka je bila Mirkova prehrana, za koju možemo reći da je bila u najmanju ruku osebujna jer je redovito izbjegavao povrće.
S obzirom na svoje neprivilegirano podrijetlo, često ilustrirano njegovim gladnim pogledom na banane u izlogu zagrebačke trgovine, koje si ranih devedesetih nije mogao priuštiti, znao je da nema izbora nego se potpuno posvetiti svojoj sportskoj karijeri. Upravo zbog te beskompromisne i rijetko viđene predanosti i viteškog shvaćanja svoga zanimanja zadobio je simpatije navijača. Ne vjerujem da je u 25 godina karijere propustio ijedan trening, ako to nije bilo zbog bolesti ili ozljede. Takav je bio i u borilištu. Bilo da je rušio, bilo da je padao, nudio je nepatvorene emocije. Glumatanje i trash-talk uvijek su mu bili strani.
Oduvijek je nepogrešivo znao prepoznati vlastite slabosti i raditi na njima, što je možda i njegova najveća vrlina. I pritom je učio od najboljih. Vrata K-1 1996. godine otvorio mu je upravo prvi pobjednik prestižnog Grand Prixa Branko Cikatić, a kad mu ih je splitski borilački veteran zbog sukoba kasnije i zatvorio, posvetio se amaterskom boksu. Trenirao je kod Leonarda Pijetraja i dogurao do reprezentacije. Nastupio je čak i na Svjetskom prvenstvu 1997. godine u Budimpešti, sa svojim posljednjim trenerom Stipom Drvišem, no već u prvom kolu superteške kategorije ispao je od branitelja naslova Alekseja Lezina iz Rusije.
Ring je najusamljenije mjesto na svijetu
U želji da postane što prije i što bolje svlada sve finese slobodne borbe, na treninge je zvao ljude poput Fabricija Werduma i Deana Listera, tada vrhunske majstore jiu-jitsua i hrvanja. Konačno, sve te izvore znanja i iskustva Mirko je objedinio svojim prirodnim talentom i u većem dijelu karijere bio efikasni stroj, odličnog kretanja i majstorskih boksačkih tehnika, kojima je pripremao teren za svoje najubojitije oružje – high-kick. O tom su se udarcu pisale kolumne i snimale reportaže, fanove je njime bacao u trans, a mnogi suparnici i danas ga se bolno sjećaju. Najbolje ga je high-kick poslužio jedne rujanske večeri u tokijskom predgrađu Saitami, kad je pred 35.000 gledatelja nokautirao Wanderleija Silvu i Josha Barnetta i osvojio Pride Open-Weight Grand Prix.
Međutim, Filipović nikad nije uživao pod svjetlima arene, nije to bilo njegovo prirodno okruženje. Jednom je priznao da mu borbe nikad neće dosaditi, ali da mu smeta sav taj šušur, kamere, mediji, gužva i pažnja koja prati nastupe. Ipak, njegova je sportska stvarnost bila sasvim drukčija. Meč protiv Sakurabe 2002. godine u Yokohami pratilo je 90.000 gledatelja, a već čuvena bitka protiv Antonija Nogueire u Tokyo Domeu privukla je 67.000 navijača. Kao i kroz cijelu njegovu karijeru, mnogi od njih platili su ulaznicu baš zbog Cro Copa.
Treba hrabrosti da bi se ušlo u ring pred toliko ljudi, znajući da još 100 puta više gleda prijenos na televiziji. Svjetski boksački prvak u teškoj kategoriji iz 30-ih godina Jack Sharkey rekao je jednom kako je “ring najusamljenije mjesto na svijetu jer suparnik ti želi nauditi, a sudac nije tu da ti pomogne”. Kao i većina boraca, ni Mirko nije bio imun na strah od poraza. Sat vremena prije K-1 meča s američkim gorostasom Bobom Sappom u svlačionici se s dozom zabrinutosti zapitao: “Vi se zezate, a što ako mene uskoro iznesu na nosilima iz ringa?!” Međutim, iz ringa ravno u bolnicu morao je Sapp (160 kg i 208 cm), koji je nekoliko mjeseci ranije doslovce pregazio četverostrukog K-1 prvaka Ernesta Hoosta, a Nogueira se protiv njega čudesnom polugom spasio od sigurnog poraza.
Filipović nikad nije tražio alibije za relativno rijetke neuspjehe, poput poraza nokautima od Gonzage i Randlemana, niti je upirao prstom tražeći krivce u drugima. U borilačkim sportovima, vjerujte, to je prava rijetkost. Istodobno, Mirko ni trenerima, ni menadžerima, ni bilo kome drugome nije prepuštao ni trunku zasluga za svoje uspjehe. Štoviše, često je u medijima bivše trenere, a bili su to uglavnom cijenjeni stručnjaci, nazivao “držačima fokusera”. Smatrao je da se trebaju zadovoljiti izdašnom financijskom nagradom. Bio je velikodušan i zahvalan svojim suradnicima, ali pred medijima i javnosti bilo je mjesta samo za njegovo lice.
Ne traži priznanje, ali ga zaslužuje
Mirka je pak njegovo tijelo nagradilo s gotovo tri desetljeća uglavnom pouzdanog rada. Ni ozljede nisu bile rijetkost, ali na medicinskoj skrbi nikad nije štedio i uvijek se uspijevao vratiti na vrhunsku razinu. I nije odustajao sve dok mu tijelo u 45. godini nije poslalo posljednje upozorenje da je vrijeme za mirovinu. Imao je sreće da je upozorenje stiglo na vrijeme. Šesnaestog veljače 2019. posljednji se put na borilačkim eventima moglo vidjeti Mirka kako u borilište ulazi uz zvuke Duran Durana i “Wild Boys”.
Među navijačima u Hrvatskoj Cro Cop već uživa status legende svoga sporta, poput Balića, Parlova ili Dražena.
Možda je baš sada pravo vrijeme da se Hrvatska napokon oduži jednom od najboljih i najpopularnijih sportaša koje je ikad imala. Možda je vrijeme da se nakon desetljeća ignoriranja i podcjenjivanja i Hrvatski olimpijski odbor sjeti jednog od najboljih promotora našeg sporta. Mirko to nikada nije tražio, odrekao se i saborske mirovine kada je shvatio s kim ima posla. Za Index je mnogo puta kazao da unatoč lovi koju je zaradio, ne može biti sretan ni miran kada vidi gladne ljude u Hrvatskoj i svoju Slavoniju. Prepoznao je što Hrvatskoj treba, mnogima je pomogao te pomaže i danas. Cro Copa je prepoznao cijeli svijet. Baš svi, osim Hrvatske.
index.hr
