Gospodine Raguž, što je osnovni cilj HRS-a na ovim izborima?
Cilj je ući u sustav i mijenjati model upravljanja i, općenito, društvenih vrijednosti. Ustrajno i dosljedno čuvati svoj identitet, ne sramiti se, braniti ga u svakoj okolnosti i situaciji, a ne zaboraviti na njega kada se prijeđe Ivan Sedlo i prodavati ga za uskostranačke interese. Mi smo iz komunističkog jednoumlja evoluirali u stranačko. Mentalni sklop ostao isti, samo drugo vrijeme. Korupcija, nepotizam, nejednakost pred zakonom, nejednake mogućnosti uspjeha u poslu i životu, sve su to odlike društva u kojem živimo. Dodajte ovome kako nas Hrvate, pored svega ovoga, bošnjačke političke elite žele svesti na razinu nacionalne manjine. Dakle, naša obveza je djelovati da se stvari mijenjaju, a to se jedino može kroz institucije. Zato idemo na izbore.
Kakav program nudite biračima?
Nudimo program utemeljen na realno izvedivim stvarima. Jedini smo javnosti prezentirali prijedlog teritorijalno-administrativnog preustroja BiH, na način da se od 10 kantona formiraju dva (na osnovu teritorijalne pokrivenosti EP HZHB i HT-a Mostar), dok bi se problem mješovitih općina poput Mostara, Travnika, Uskoplja itd. riješio putem zakona o distriktima. Ne samo da bi se riješio i sami koncept BiH kao države, nego bi se riješila i rak rana ove države: administracija i birokracija bi se srezale do temelja i s ovim prijedlogom bi došlo do skoro pola milijarde KM ušteda samo na razini jedne godine. Gospodarsku reformu utemeljili smo na drastičnom rezanju fiskalnih, parafiskalnih i poreznih davanja, umanjenju zbrojne stope poreza na dohodak itd. Problem hrvatskog RTV kanala bismo riješili putem supsidijarnog modela naplate RTV pristojbe s kojim bi se riješio, ne samo problem hrvatskog kanala, nego i problem egzistiranja privatnih TV kuća, putem liberalizacije cjelokupnog tržišta koji bi, pored svega toga, mogućnost uplitanja politike u medije sveo na minimum. Svi prijedlozi su javno objavljeni i dostupni.
Kakav je odnos HRS-a i Hrvatskih zvona?
HRS na ovim izborima nastupa kao jedna platforma koja okuplja niz hrvatskih udruga, kao što je Udruga Hrvatska zvona, neovisnih kandidata, stranaka poput Čapljinske neovisne stranke itd. Izborni proces je toliko zaglibio u korupciju, da se samostalno ne može ulaziti u izbornu utrku, jer se ne može igrati samo na kartu stručnosti i ideja. HRS je stekao ugled stranke koja okuplja sposobne i domoljubno nastrojene osobe i kao takvi pristali smo biti platforma koja neće okupiti samo članove stranke, nego ponuditi svoje resurse i drugima kojima bi bilo financijski i infrastrukturno nemoguće izići na izbore, a dijele naša programska načela i uvjerenja. Otud suradnja sa svim udrugama i neovisnim kandidatima. Svojevrsna predizborna koalicija, ali ne samo između stranaka, nego udruga, pojedinaca i dr. Naš jedini uvjet je da nema suradnje s bilo kojim strankama i pojedincima koji su sudjelovali u Platformi i Alijansi te hrvatski izborni legitimitet kao načelo koje ne smije ni u jednom trenutku biti dovedeno u pitanje. Zato i izlazimo na izbore isključivo u izbornim jedinicama gdje nema opasnosti od bilo kakvih i bilo čijih nametanja.
Kakvi izazovi čekaju hrvatski narod nakon izbora?
Praktično isti kao i nakon izbora 2014. i onih ranije. Problem ustavne neravnopravnosti, neriješenog nacionalnog pitanja, izbora u Mostaru itd. Međutim, najveći izazov će biti kako ukloniti generaciju političara koji ne samo apsolutno ništa nisu uradili kako bi se makar krenulo raditi na ovim pitanjima, nego su se i pokazali krajnje nesposobnima da bilo što naprave za opće dobro, a nude se kao rješenje i na ovim izborima.
Jeste li spremni biti dijelom vlasti nakon izbora i pod kojim uvjetima?
Samo dva uvjeta: izborni legitimitet i odgovornost. Nema ulaska u bilo kakvu vlast koja bi dovela u pitanje izborni legitimitet, a odgovornost ćemo uvjetovati konkretnim projektima: rezanjem administracije u javnoj upravi, fiskalnom reformom, infrastrukturnim projektima s jasno definiranim datumima, transparentnost u provedbi natječaja, reformom školstva itd.
Kako formirati vlast nakon izbora s obzirom da nema dijelova Izbornoga zakona BiH koji definiraju popunjavanje federalnog Doma naroda?
To je pitanje za milijun dolara. Nakon izbora se neće moći formirati izvršna vlast, a sve će eskalirati, ako se ništa ne promijeni, kada prestane s važenjem Odluka o privremenom financiranju. Tu vidim glavni problem budući da aktualna Vlada Federacije nije ispoštovala zakonsku obvezu donošenja nacrta proračuna do 1. listopada, tako da je upitno na koji način će se odraditi proračunske isplate u prvim mjesecima 2019. godine. Ono što Hrvati moraju uraditi jeste ojačati poziciju kod Međunarodne zajednice, ali zaobilazeći trećerazredne diplomate koji su u BiH, nego iskoristiti resurse i ljude koje imamo u inozemstvu. Ovo je od ključne važnosti, jer će sigurno morati intervenirati OHR, a znamo kako je uvijek dosad ta institucija intervenirala na štetu Hrvata.
Jesu li bošnjačke političke elite spremne prihvatiti načelo konstitutivnosti naroda? Je li uopće moguće da Bošnjaci prihvate Hrvate kao ravnopravne partnere?
Ne bih identificirao Bošnjake kao narod s političkom elitom koja ih predstavlja i onome što mediji plasiraju. Jednako kao što se Hrvate ne treba identificirati s našima koji nas predstavljaju. Narodu je stalo samo do toga da ima uvjete za život dostojan čovjeka. Kada se, pak, radi o političkim elitama bošnjačkog naroda, oni su u praksi dokazali svoju nespremnost prihvaćanja Hrvata kao ravnopravnog naroda u BiH. Tu apsolutno nema nikakve razlike između stranaka tzv. desnice poput SDA, SBB-a ili ljevice poput SDP-a, DF i sl. Radi se samo o razini unitarističkog radikalizma, gdje veću dimenziju fundamentalizma unosi ovo tzv. lijevo krilo. Tu leži najveća kočnica BiH kao države. Što bošnjačka politička elita BiH tretira kao privatno vlasništvo i to ne samo u dimenziji vlasništva zemlje, nego i istine, povijesti, običaja itd. Diktatura begovata, na čelu s vezirom Bakirom.
U čemu se ogleda odgovornost hrvatske politike za stanje u kojem se danas u BiH nalazi hrvatski narod?
Ogleda se u tome da smo u protekle četiri godine imali najviše pozicija i poluga vlasti u rukama, a nije se napravilo ništa. Dapače, pogazila su se sva načela koja su bila osnovni razlog plebiscitarne podrške prije četiri godine. Sjetite se samo kako je, nakon prošlih izbora, Emir Suljagić bio zamjenik ministra obrane, kako je jedno od hrvatskih ministarstava u Vijeću ministara prepušteno DF-u, kako smo srpskom narodu nametnuli Milana Dunovića za potpredsjednika FBiH. Kad smo kod njega, imali smo predsjednika Federacije Marinka Čavaru koji tijekom cijelog mandata nije uradio niti jednu apelaciju Ustavnom sudu kako bi se dokinule odredbe nametnute od strane Platforme ili, primjerice, kako bi se prekinula diskriminacija hrvatskih branitelja od strane Tužiteljstva. Osobno sam mu i ja minimalno tri puta pisao. Milan Dunović je napravio 18 apelacija Ustavnom sudu, i to svaku za potrebe unitarističkog Sarajeva. Koliko je cestovne infrastrukture napravljeno u ove četiri godine, a imali smo svoga ministra prometa? Ministar pravosuđa u Parlamentu brani Tužiteljstvo i političke optužnice. Imamo zamjenika ministra sigurnosti koji šuti i ne reagira na protuustavno i protuzakonito premještanje ilegalnih migranata u Salakovac. Moglo bi se danima govoriti o neradu i nesposobnosti. U tome leži najveća odgovornost: na odgovorne funkcije postavljamo nesposobne ljude.
Može li se u ovakvom političkom okviru očekivati pluralizacija hrvatske političke scene?
Opasnost od pluralizacije hrvatske političke scene je floskula. Može li mi netko dati definiciju toga? Znači li to da dok se ne riješi hrvatsko pitanje ne smije postojati niti jedna stranka pored HDZ-a BiH? Ako je to tako, onda eto odgovora zašto HDZ BiH već desetljećima daje identična predizborna obećanja, a ništa ne radi na njihovom ostvarenju. Ili se radi o tome da svakim izbornim ciklusom održavamo kvalitetu života uvijek istih ljudi koji desetljećima parazitare, kupuju nekretnine i rješavaju obiteljske egzistencije novcem poreznih obveznika? Strah od pluralizacije hrvatske političke scene je ništa drugo nego glupost. Umjesto toga, idemo definirati krovna načela hrvatskog naroda, viziju budućnosti, viziju teritorijalnog preustroja, ustavne pozicije itd. Umoran sam od filokomunističke frustracije otpora prema vanjskim, ali i unutarnjim neprijateljima.
Kako gledate na kampanju na bošnjačkoj političkoj sceni? Stječe se dojam da je Dragan Čović kriv za sve negativno što se događa u BiH…
Činjenica je kako se bošnjački medijsko-politički mainstream tijekom cijele kampanje okomio na Dragana Čovića i promoviranje Željka Komšića kao njegovu alternativu. Eto još jednog dokaza diktature begovata. Čak se ide toliko daleko da se otvoreno govori kako se mora izabrati Željko Komšić kako bi Bošnjaci imali dva člana Predsjedništva. S druge strane, umjesto da se ta okolnost iskoristi za motiviranje birača, da se nađe načina za preuzimanje odgovornosti za neučinjeno, prije svega za svoj narod zbog loše selekcije kadrova, okrene novi list, jer bi posljedice eventualnog izbora Željka Komšića mogle biti pogubne, što se događa? Dragan Čović i HDZ BiH rade katastrofalno lošu kampanju usmjerenu na hranjenje kulta ličnosti njega i pojedinaca koji svojim radom ne da nisu zaslužili nositi kampanju, nego uopće nisu zaslužili sudjelovati u izbornom procesu. Otvorite medije, Dragan Čović i Nevenko Herceg iskaču sa svih strana nudeći i dobivajući potpore kojekakvih likova i grupacija. Umjesto da uđu među narod, krenu otvoreno razgovarati o stvarnim problemima koje tište čovjeka i njegovu egzistenciju, oni grade kampanju kao što je to radila svojedobno komunistička partija. Nedostaje samo da im bacamo cvijeće kud trebaju hodati.
Diana Zelenika?
Bez imalo šire slike za ono što bi bili nacionalni interesi, kandidaturom za članicu Predsjedništva HDZ1990 je svjesno ušao u taj, u začetku, na poraz osuđen projekt i to iz čiste sujete i oportunizma. Dobili su na „značaju“, dobili su medijski prostor, ali i mjesta u biračkim odborima, jer jedini način na koji oba HDZ-a mogu dobiti na izlaznosti i izbornom kapitalu su malverzacije nakon 19.00 sati kad se zatvore biračka mjesta. Da se razumijemo, nacionalni interes nije da se izabere Dragan Čović, nego da nam drugi ne nametnu Željka Komšića. Još početkom ove godine na HNS-u sam govorio da ćemo se na ovaj način dovesti u situaciju u kakvoj se danas nalazimo, ali nije bilo sluha. Sada je situacija takva kakva jeste. Dragan Čović uživa potporu najveće stranke, ima iskustvo prošlog izbornog procesa. Diana Zelenika uživa potporu dijela svoje stranke, jer su tamo više okupirani preferencijama, nego Kandidatom za Člana Predsjedništva, i dijela Međunarodne zajednice. Ne treba biti nešto pretjerano inteligentan za shvatiti tko jedini može poraziti Željka Komšića, iako se bojim da, zbog prepotentno neozbiljnog pristupa kampanji HDZ-a BiH, Komšić ima vrlo dobre šanse da po treći put postane član Predsjedništva.
Mislite li da je moguće da se u BiH kroz sljedeće četiri godine stanje ipak popravi, odnosno da se podigne životni standard?
Moguće je jedino ukoliko se dogodi smjena generacija i promjena političkog mentalnog sklopa, a to je danas utopija. Ljudi koji su nas doveli na prvo mjesto top -liste korumpiranih zemalja u svijetu, liste zemalja s najvećom stopom neuposlenosti mladih itd. još uvijek se nude kao rješenje. Nemoguće je to promijeniti u četiri godine. No, zato je HRS ušao u ovu igru. Da uđemo u sustav, institucije sustava i krenemo u ove četiri godine raditi na promjenama, dizanju tog standarda, raditi na borbi protiv korupcije u pravosuđu, školstvu, zdravstvu, borbi za transparentne natječaje, zaštitu domaće proizvodnje itd. Stvoriti uvjete da nakon četiri godine rada unutar sustava konačno uklonimo sa scene mentalne komuniste koji su nas vratili u jednoumlje protiv kojeg su neki davali svoje živote u Domovinskom ratu.
Jurica Gudelj, Dnevnik.ba
