U Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine na današnoj sjednici počela je rasprava o “Rezulociji o poštivanju žrtava ustaškog režima”.
Vrisak.info donosi govor zastupnika HDZ BiH Mije Matanovića koji se oštro osvrnuo na predloženu Rezolociju.
Govor donosimo u cijelosti:
Cijenjene kolegice i kolege državni zastupnici, dragi gosti (ukoliko vas ima) sve vas pozdravljam a predlagateljima ove točke dnevnog reda čestitam na predloženoj rezoluciji. I već kad sam pomislio da neću imati prigodu da o ovakvim dokumentima (događajima) u svom radnom vijeku u politici uopće progovorim (trideset godina kontinuiteta u politici od 55 koliko brojim) ukaza mi se prilika i sa zadovoljstvom ću reći nekoliko riječi o mojoj definiciji zadane rezolucije i poštivanja žrtve.
BiH kao država oduvijek je bila zanimljiva osvajačima, u zadnjih pet stoljeća četiri su njom vladali Osmanlije (1463.-1878.), u Austrougarskoj (1878.-1914.), (1914.-1918.) u I. svjetskom ratu, (1918.-1941.) u Kraljevini Jugoslaviji, (1941.-1945.) u II. svjetskom ratu, (1945.-1992.) u Komunističkoj Jugoslaviji, (1992.-1995.) bio je rat u BiH, a od 1995. živimo u sadašnjosti tj. BiH danas (izvor wikipedija a ponešto od ovih činjenica sam zapamtio iz školskog gradiva).
O svim ovim razdobljima pisana je istorija, historija ili povijest ovisno o aktualnom režimu, iz kojeg naroda je pisac i za koje potrebe. Predmet rezolucije vezan je pretpostavljam na period II. svjetskog rata (nije značeno) a sudeći po ikonografiji od 16. svibnja 2020. godine i danas je itekako aktualan.
Pitam predlagatelje jesu li sva ostala razdoblja, koja sam naveo, bila idealna za sve žitelje BiH, čija je uopće BiH, zadnja prihvatljiva definicija je: nit muslimanska, nit srpska, nit hrvatska već i muslimanska i srpska i hrvatska i svh onih koji žele u njoj živjeti. Čija je ona danas fašistička ili antifašistička, prevažno je da bi se podržala ova predložena rezolucija?
Moja malenkost nije ni fašista ni antifašista ali osjetila goleme teškoće i od jednih i od drugih. Zahvaljujući fašizmu živio sam bez oca za kojeg nije bilo posla pa ni onog najtežeg u državi (od mojih 55 sa njim sam proživio oko 5godina kada bi dolazio jednom godišnje kući) a zasluge antifašizma su da sam odrastao bez oba djeda, dva strica, šezdesetak moje loze svilajskih Matanovića iz četrdesetak obitelji (ovaj podatak možete provjeriti u knjizi pok fra Grge Vilića- Odžak pouka povijesti ili iščitati u Spomen parku na spomeniku svim hrvatskim žrtvama II. svjetskog rata i poraća u Posavskoj Mahali-općina Odžak, gdje su ispisana 3402 poginula od ukupno desetak tisuća žitelja tadašnje Odžačke općine i spomen na njih slavit ćemo u Svetoj misi 25.svibnja ove godine pridržavajući se propisanih mjera od strane stožera), školovan sam bez stipendije (redovito), stalno etiketiran i praćen, bez ponuđenog zaposlenja i vjerovatno da nije nastupila demokracija završio bi u nekoj državi koja je bila “fašistička”.
U obitelji odgajam da volim i nikog ne mrzim bez obzira na svakojake današnje podjele, u crkvi, istoj ovoj koju rezolucijom progonite i omalovažavate, da znam cijeniti, poštivati i ne suditi a u školi da učim i da stečeno znanje znam primijeniti u životu, biti od koristi obitelji, svom hrvatskom narodu, te svim u zajednici i državi.
Želim i ovo kazati da s obitelji živim u ulici najvećeg zločinca mog hrvatskog naroda Titovoj koja se i dan danas tako naziva. Potkrepljujem ovu izjavu pema natpisu iz britanskog Daily Maila 2014. godine gdje se spomenuti nalazi na 13 mjestu rang liste najgorih masovnih ubojica 20.stoljeća. Njegova zapovijed “pobiti sve sudionike blajburške tragedije da bi Jugoslavija živjela” govori o okrutnosti zločina tada a negiranju danas.
Strah me antifašističkih poruka i prijetnji uzoritom Kardinalu a preko njega i katoličkom puku BiH, trebali njih nastaviti progoniti iz Sarajeva da bi BiH živjela a prisjetimo se da je s početka prošlog stoljeća u Sarajevo živjelo gotovo približno isto katolika i muslimana.
Bez lažne skromnosti cijeli svoj život jedini imperativ mi je bio,biti i ostati čovjek, gledati optimistično i raditi za dobro svih. Fašista ne bi znao biti a biti ovakvim antifašistom kakvim se prikazuju ovi u vrijeme trajanja Svete mise 16. svibnja ni u ludilu, jer znakovlje koje su nosili u obliku petokrake nosili su oni o kojima sam već rekao nakon II. svjetskog rata i njihovim zlodjelima kojih su pune jame diljem Slovenije i Hrvatske, a pod istim znakovljem se rušio Vukovar i Dubrovnik a 1500 dana granatirano Sarajevo.
S pravom se pitam je li pobjednicima u ratu stvarno dopušteno raditi zločin, zbunjen pitam tko je stvarni pobjednik u zadnjem Domovinskom ratu ima li se pravo tako ponašati spram “poraženih”.
I konačno osuda “tzv. mise” od strane predlagatelja i pokušaj njenog sprečavanja od onih koji sebe nazivaju “antifašistima” danas jako puno govori.
Želim poručiti da, ako nisu znali da je misa Sveta i da je to najuzvišeniji čin vjere u Isusa Krista, svaka koja je rečena je na neku nakanu, a ova je prikazana za žrtve pobijene bez suda i pokopane bez groba, a ako su znali nek se srame što su je htjeli obezvrijediti.
Zbog svega navedenog u ovom mom izlaganju a naročito tendencioznom prijedlogu predlagatelja jednim segmentom zločina iz naše krvave povijesti, neću podržati ovakav tekst Rezolucije pa i svaki drugi pokušaj koji bi služio u jednodnevne političke svrhe. Izražavam žaljenje što zbog ovih mjera izazvanih pandemijom virusa korona, nisam nazočio Svetoj misi na spomenutu nakanu. I nek se zna “Istina je govor mržnje za one koji žive u laži”.
Uz poštivanje svih žrtava totalitarnih “režima” među kojima su spomenuti u ovoj rezulociji a naročito žrtava komunizma za koje ne smijemo ni reći da su žrtve, pa niti se pomoliti za njih, Rezoluciju neću podržati a vama drage kolegice i kolege na savjest.
Vrisak.info