Maja Šantić, klaustrofobična Hercegovka sa singapurskom adresom (kako voli sama za sebe reći), u razgovoru za Vrisak.info nam je otrkila kako je sve počelo s pisanjem njezine prve knjige.
Maja je rođena Širokobriježanka, koja je zbog studija otišla u Zagreb i ostala sve do preseljenja u Singapur. Majka je predivnog dvogodišnjaka, a za svoje roditelje kaže da su najbolji na svijetu.
Maja je svoju ljubav prema pisanju prenijela na stranice ove predivne knjige. Za Vrisak.info otkrila nam je kutak svoje privatnosti.
Od kada Vas privlači i zašto književnost?
Književnost me zapravo oduvijek privlači jer dolazim iz kuće u kojoj se uvijek jako puno čitalo i poticalo nas se na čitanje. Moja mama ima smisla za književnost i objavila je tri zbirke pjesama, pa je nekako ta ljubav prešla i na mene. Zašto književnost? To nikad nije bila stvar izbora. Netko je dobar u programiranju, netko u sportu, a meni je najlakse pisati. Kažu da meni leži to. Uostalom, puno je lakše napisati sve što vam je na duši nego izgovoriti, a ja nisam jedna od onih koja jasno i glasno iznosi svoje emocije naglas.
Kada ste poželjeli pisati knjigu i kad ste shvatili da imate talent za pisanje?
Ideja se stvorila prije par godina prvotno zamišljena kao kolaboracija s jednom prijateljicom. Nikad nisam pomišljala da bih ju mogla objaviti sama. No, u međuvremenu sam počela pisati kolumne za portal Supermame i stvorila neku svoju publiku koja mi je stalno slala poruke i nagovarala za knjigu i eto, nekako se odjednom stvorila knjiga. Većinu toga sam već imala u laptopu, tekstovi su bili tu kao produkt mnogih besanih noći s malim djetetom provedenih uz laptop ili bilježnicu, ovisno što mi se naslo pri ruci. I samo odjednom sam bila u Singapuru i našla se u pregovorima s tiskarom u Širokom Brijegu, iz vedra neba.
Nije se činilo stvarno s obzirom da se sve odigralo brzo i online, što je bilo poprilično izazovno s obzirom na vremensku razliku i činjenicu da živim na drugom kraju svijeta, ali zahvaljujući odličnom timu i mojoj mami, knjiga je tu. Što se talenta tiče, hvala vam ako mislite da ga imam. Za njegovo prepoznavanje je najzaslužnija nastavnica Zlata Mikulić koja je oduvijek voljela moje pisanje, usmjeravala me ka istom, slala na brojna natjecanja i motivirala na razne načine. Uvijek mi je bila ogroman vjetar u leđa i neizmjerno sam joj zahvalna na tome. Posljednji put sam ju vidjela prije svog vjenčanja kad mi je priznala da još uvijek čuva moje zadacnice iz osnovne škole doma, iako je odavno u mirovni. Tako da, veliko hvala nastavnici Zlati bez koje ovog danas vjerojatno ne bi ni bilo.
Što je za Vas inspiracija? Kako započinjete proces stvaranja nove knjige?
Puno stvari koje često uzimamo zdravo za gotovo su za mene inspiracija. Ljubav, odnosi među ljudima. Moje dijete koje me uvijek tjera da preispitujem sebe i cijeli svijet mi je nepresušna inspiracija. Svi moji tekstovi, bilo kolumne ili pak knjiga, nastaju u mojoj glavi tijekom najčešće, vrlo nepovoljnog i potpuno neprimjerenog trenutka, ali zato čim uhvatim prvi trenutak kad dijete spava ili navečer kad se sve utiša, pišem sve misli na papir.
Kao dijete, koje ste knjige voljeli čitati i koji je bio Vaš omiljeni dječji pisac?
Joj, ja sam i kao dijete strašno voljela čitati. Dok sam bila u prvim razredima, čitala sam Kušana i uživala u Kokovim pustolovinama i živjela neki drugi svijet kroz njegove priče. Bila sam sedmi razred kad je moja sestra dobila knjige Ana Karenjina. Sjećam se da sam ih ja pročitala prije nje i kasnije ih njoj prepričavala kad su joj trebale za lektiru. Tad se razvila ljubav prema “ozbiljnijoj književnosti”.
Jeste li kao dijete voljeli pisati? Sjećate li se kakve ste ocjene dobivali iz školskih zadaća?
Da, oduvijek sam voljela pisati i uvijek sam dobivala petice iz zadaćnica. Zato smo se uvijek snalazili u školi, znalo se tko je dobar u čemu. Meni je bila uvijek ogromna gužva kad su bile zadaćnice iz hrvatskog jezika jer bi svima trebalo ili “samo mi počni”, “daj mi par ideja”, “napiši mi par rečenica oko kojih ću ja stvorit radnju” pa bih tako trebala smisliti različite rečenice skoro za cijeli razred na istu temu! Zato su mi vraćali usluge kad bi bile zadaćnice iz matematike pa bi i oni meni “samo započinjali” . 🙂 Nadam se da ovo naši nastavnici i profesori neće pročitati.
Napisali ste roman (ispravite me ako nije roman) Brak na dva kontinenta. Ima li u vašem romanu stvarnih likova i događaja?
Nije to baš roman. To je priča o, kako ja volim reći, jednom ili dva života, kako se uzme. O ljubavi koja se tražila po različitim krajevima ovog svijeta, od Afrike do Kine. O nekim ljubavima koje su morale završiti kako bi druge počele. O osobnim padovima i dizanjima. Priča je to o životu, koja se sastoji isključivo od stvarnih likova i događaja iz mog života. Upravo onih bez kojih ne bi ni bilo ovakvog mog života.
Šta Vas motivira da pišete i kada niste raspoloženi za to?
Ja u principu i ne pišem kad nisam motivirana,to i jeste razlog mojih povremenih pauza u pisanju. Radije volim pisati kad sam motivirana pa biti zadovoljna istim, nego odraditi nešto upitne kvalitete samo da održim kvotu. Držim se onoga da ništa ne treba siliti u životu, ni ljubav, prijateljstvo, pisanje ili bilo što drugo. Radije treba pričekati ponovnu motivaciju pa iskoristiti trenutak.
Kako počinjete svoju knjigu? Zapravo, kako se sve smijesti u priču i isplanira, da li postoji određena rutina kroz koju prolazi knjiga?
U principu okvirno napravim neki kostur, odnosno plan i program kako želim da mi knjiga izgleda. Znam s čim želim početi, s čim završiti, a sredinu prepuštam improvizaciji. Jedina rutina koju sam ja imala bila je stalno iščitavanje vlastitih redaka dok vam se ne smuče dok tražite greške ili bolje riječi. Čitanje uvijek iznova jer svaki put biste nešto drukčije, nešto bolje. Uvijek nešto izbacite, nešto na dodate.
Prilično je teško naći zanimljiv naslov. Kako dolazite na ideju za naslove svojih romana?
U mom slučaju naslov nije bilo teško smisliti jer #braknadvakontinenta je hastag kojeg sam počela koristiti odavno, provukla ga kroz sve svoje kolumne i postao je prepoznatljiv. Ono što je još važnije, pronašle su ga i mnoge osobe koje žive živote slične našem, i upravo taj hastag mi je donio toliko puno novih ljudi, poznanstava, otvorio mnoge mogućnosti. To je naziv i mog Instagram profila, mog bloga i mnogo ljudi me više ne zna po imenu već me znaju kao “onu na dva kontinenta”. Tako da sam zapravo htjela zaokružiti cijelu priču i vjerujem da sam u tome uspjela. Za buduće naslove ćemo tek vidjeti odakle će doći inspiracija.
Imate li još neko zanimanje?
Po zanimanju sam diplomirani ekonomist, marketingaš. Dala otkaz na obožavanom poslu u marketinškoj agenciji u Zagrebu kako bih se odselila u Aziju, gdje sam također dobila posao u marketingu kojeg je korona malo zaustavila. No, veselim se povratku kad se situacija smiri i nekim novim izazovima.
Što biste poručili našim čitateljima?
Zvuči kao klišej, ali živite svoje snove! Putujte, pišite, slikajte, volite, radite što god vas čini sretnim, jer evo uvjerili smo se i trenutačnom pandemijom, nema mjesta za previše planiranja i kalkulacija. Samo živite onako kako ste željeli živjeti za vrijeme izolacije.
