Prije nego pročitate ovaj tekst, prisjetite se svog običnog, radnog ili neradnog dana, svojih obaveza i navika.
Ustavali smo ranim jutrom, spremali se za vrtić, školu, fakultet ili posao. Ili smo se budili rano da druge ispratimo u vrtić, školu, fakultet ili posao.
Rutinski obavljali, iz dana u dan, sve svoje obaveze, čišćenje, kuhanje, pospremanje, pisanje izvješća, dostavu hrane, čekanje pauze za ručak. Malo smo se smijali, gledali da odemo ranije na ručak da nas nitko ne ometa, da ranije legnemo djecu u krevet, da imamo svojih pet minuta mira. Tuširali smo se na brzinu, objedovali na brzinu, pitali “kako ti je prošao dan” na brzinu, ili nikako.
Nismo imali vremena za obitelj, bake i djedove, tetke i strine jer su uvijek imali neki savjet za dat, neku nepotrebnu kritiku, jer, zaboga mi znamo živjeti svoj život. Njihov je prošao, na nama je red.
Ljubili se i grlili samo za proslave i čestitke, rukovali na sahranama i promocijama. Žurili kući jer nas čekao posao, ili smo lagali da nas čeka, lažno se ispričavali što baš tada smo imali lažne neodgodive obaveze, lažne termine u zubara, notara, kozmetičarke, frizera…
Nismo trčali, vježbali ni šetali dovoljno, nismo pravili obiteljske roštilje u prirodi, nismo satima sjedili pored rijeke. Nismo zahvaljivali na životu, na zdravlju, na djeci i na hrani. Ogorčeni poslom kojeg smo radili, ljudima koji su bili s nama u uredu, prodavnici, skladištu, u kafiću.
Nedjeljom smo išli u kupovinu namirnica, odjeće, tenisica negodovajući zbog kraćeg radnog vremena, gužve na cesti, zagađenog zraka. Zvali frizerku da nas primi poslije radnog vremena, jer mi nemamo vremena, pa oduzimali i njoj njezino. Nismo bili zadovoljni frizurom, šminkom, haljinom koju je obukla djevojka sa sela u rođakovim svatovima, vjenčanicom mladenke, ni dekoracijom stolova. Ogovarali smo hranu i uslugu u svadbenim salonima, restoranima, hotelima. Nismo jeli kod mame, jer smo ručali u gradu, večerali u autu pecivo iz pekare.
Okretali smo glavu od poznanika da ih ne pozdravimo, praveći se da ne vidimo, vozili sa sunčanim naočalama, izbjegavali kontakte sa ljudima. Gledali smo na svoju korist, koristili ljude, ljubav i život kao stvari koje su svima dostupne. Hladno postavljali pitanje “kako si” i još hladnije, neiskrenije na nj odgovarali. Družili se nakratko, pričali nakratko, smijali se rijetko.
Tračali, varali, voljeli, željeli. Nezadovoljni. Bili smo nezadovoljni.
I stali.
Stalo je sve.
Ostali smo sami u svoja četiri zida, gledajući prazne ulice kroz prozor. Ali, osmjehnemo se susjedu na balkonu kojeg nikad na balkonu nismo vidjeli. Jer mi nismo izlazili na balkon. Osmjehnemo se očima, ispod maske, u trgovini ljudima koji također nose maske. Ne rukujemo se, a najrađe bi stiskali svaku ruku koja prođe pored nas, jer je u istoj muci kao i mi. Grlili bi bake i djedove, otišli do njih i pričali s njima satima, ali ne možemo jer su oni rizična skupina. Otišli bi i do tetke da vidimo ima li dovoljno namirnica, jer je sama, a njezini sinovi su po Njemačkoj i Irskoj, ne mogu doći da je vide, da budu s njom. Ne možemo ni mi, jer smo u izolaciji, jer kašljemo, jer nas je sram.
Ne možemo otići na svadbu jer je odgođena, ne možemo kupiti hranu u gradu i otići kod mame da skupa jedemo. Jedemo i smijemo se. Ne možemo s obitelji otići na piknik, u šetnju, onako svi zajedno. Jer to je već grupa ljudi. A grupiranje je zabranjeno.
Sad bi, više nego išta, voljeli da možemo sjediti na livadi, slušati rijeku, slušati ptice. Da možemo navečer otići na kavu, čaj, vino, ali ne možemo. Policijski sat je svu noć. I opet nam ostaje da gledamo kroz prozor. U to doba, najzanimljivije nam je ako, kojim slučajem, ugledamo nekog vozača kako krši pravila. Onda pola sata nakon, razglabamo “možda ima dozvolu, možda je hitan slučaj, možda…”
A možda smo svi mi hitan slučaj, možda hitno moramo promijeniti način života. Dokazali smo da možemo ovako. I da možemo da ne kupujemo nedjeljom, da možemo podnijeti svoju obitelj duže od dva sata. Možemo svaki dan smisliti novo jelo i možemo se svi uključiti u pripremu. Možemo peći kolače, kuhati čajeve, čorbe i juhe, možemo sjediti i pričati do iza ponoći, možemo se ustati naspavani. Možemo stići nazvati mamu i reći joj o svom danu, slušati o njezinom, možemo nazvati sestru i dati joj par ljubavnih savjeta ili slušati njezine savjete bez onog “šta ti znaš, nemaš ti pojma”. Možemo voljeti na daljinu, na blizinu, na kvadrat. Svašta sad možemo.
Ali ne možemo izaći.
I ako nas ovo ne promjeni, neće ništa.
Antonija Boras/Vrisak.info
Bravo Antonija!!!!!
Kad bih govorili sta smo sve radili a da nismo trebali to raditi ,bio bih jako dug clanak,
a obraz bi opao toliko da oci podizali ne bih. Nije zivotno okruzenje sreca niti je moguce traziti promjene izvana, sve sto je sreca ili nesreca smo mi sami, nase unutarnje stanje i borbe samih sa sobom. Borbe koje truju dusu, a dusa drugu dusu. Nije nam potrebno misliti kako cemo narednih godina zivjeti kad ne znamo ni kako ce dan zavrsiti..potrebno je mijenjati sebe, postajati svjesnijim, odgovorniojim bicem,jer nece nas promiojeniti niti rat niti bolest, jer i jednog i drugog je vec bilo na pretek, ali ce nas promijeniti nesto sto se zove rad na samom sebi, i ako Bog da da uspijemo pojedinacno, ??lako je stvoriti grupu sretnih, grad sretnih,drzavu i svijet…ali ?ako nisi sretan covijek, ako ti obitelj nije na prvom mijestu, pa kako da cinis sretnima ljude oko sebe?? kako da vidis tudje potrebe kad ni svoje nisi spoznao.
Vratimo se onim istinskim vrijednostima, spoznajmo blizinu Boga i bliznjega svoga i pocnimo neko novo staro vrijeme u kome se volilo iz duse….
COVID?? znaci ko vidi vidi? ko ne vidi mozes ga …..
lp