Imaš tih dana u životu kada svaki dio tebe potiskuje svoju brigu. Imaš te dane koji te prisile da osmijeh sklanjaš sa lica i nastavljaš hodati sa zabrinutošću zbog koje te svi pitaju što ti je. Svi mi imamo te dane kada nam je ni do koga. Samo nam je do kreveta. Da što prije kući dođem, uvučem se u pidžamu, legnem, pustim glazbu sa playliste ” play when sad.”
Imamo, ali lijepo se tijekom tih dana sjetiti onih kada smo znali samo za bol u stomaku, ali onu slatku bol, bol od previše smijanja. Treba se sjetiti onih dana kada si kraj rijeke Lištice sjedio sa prijateljima i pričao o različitim temama koje nam znače u životu. Ti tvoji prijatelji. Koji ti ispune dobre uspomene, a loše pokušavaju popraviti. Ti ljudi kojih je svako slovo vrijedno. Ti ljudi koji ne traže previše, traže samo jedno, samo sreću. Ti ljudi koji su spremni svoje dragocjeno vrijeme trošiti sa tobom. Ti ljudi koji se ne boje reći ono što im je na umu, jer znaju da mogu. Jer znaju da ćeš svaku šalu shvatiti kao šalu i svaku ozbiljnu stvar prihvatiti što ozbiljnije.
Kada sklopiš te ljude i fine jesenske prohladne dane, na nekom lijepom mjestu, sklopiš misao o ljepoti. Svega. Kada ni dašak vjetra, ni zmija u hiru, ne smetaju. Ništa ne smeta. Samo daj mi to. Daj mi razgovor pun zbilje i pun snova. Daj mi razgovor bez drugih ljudi. Daj mi razgovor o budućnosti. Daj mi razgovor o stvarima koje voliš, koje te inspiriraju, stvari koje te guraju naprijed.
Naposljetku, molim te, daj da ja budem jedna od tih koja te gura naprijed. Daj mi da ti ja budem osoba s kojom ćeš pobjeći u budućnost ne gledajući prošlost i njezinu bol. Daj mi da ti srce jače zakuca kada ti kažu da opet dolazim na mjesto gdje smo dane trošili iznoseći svoje duboke unutrašnje misli. Daj mi da budem dio tvojih misli.
Na trenutak pomislim kako ti ljudi neće skoro biti moje utočište i da će mjesta u Borku ostati prazna, tužno brišući riječi koje smo na njima izgovarali. Ali neće izbrisati, neke stvari ipak ostaju vječne. Bojiš li se vječnosti? Ja nekako čak i nisam. Nekako mi se vječnost čini kao dovoljno vremena da upoznam mnogo ljudi i istražim mnogo mjesta. Nekako mi je vječnost čak i mala da bi mi dala dovoljno vremena da pokušam upoznati ljude koji su poput onih koje već imam.
Kažu da se neki obični dani tokom srednje lako zaboravljaju, ali što ako ti kažem da obične dane pamtim najbolje. Proste rečenice pamtim najjače. Posebne trenutke pamtim, ali najtiše. Jer ne želim da znaju kojim se imenom moji posebni trenuci zovu. Ne želim da znaju, jer čim saznaju to pokvare.
Pusti mi da mi razgovori budu vrhunac življenja. Jer riječi su ipak bile moj omiljeni način izražavanja.
Ana Mikulić/Vrisak.info