Nijedan suvremeni politički pokret i ideologija, ako pretendira uspjeh među širim slojevima naroda, ne može negirati postojanje nacionalnog pitanja, a isto tako i svaki demokratski i progresivni pokret ne može odvajati borbu za nacionalna prava i ravnopravnost iz cjeline borbe za ljudske slobode, prava i oslobođenje čovjeka. Pretvaranje borbe za nacionalna prava i slobodu u taktično drugorazredno pitanje, kako bi se postigli neki drugi opći «viši» ciljevi, dovodi u sumnju i te «više» ciljeve i njihovu progresivnost.
Hrvatsko proljeće bio je politički pokret koji je ranih sedamdesetih godina 20.stoljeća tražio veća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK.
Od 1963. počinje razdoblje reformi u Jugoslaviji. Titov politički sustav sve je slabije funkcionirao. Prvi pokazatelj je bilo posustalo gospodarstvo. Izlaz u orijentaciju prema tržišnom gospodarstvu nije išao bez liberalizacije društva i izmjena u centralističkome modelu Jugoslavije. VIII. kongres Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) 1964. priznao je da u Jugoslaviji nije potpuno riješeno nacionalno pitanje.
Objavljivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. pokrenulo je javnu debatu o položaju hrvatskog naroda u Drugoj Jugoslaviji. Hrvatsko proljeće bio je pokret koji je bio prihvaćen od naroda i mnogih studentskih skupina. Jedan od glavnih ciljeva bio je vraćanje ponosa pripadnosti hrvatskome narodu koje je bilo potiskivano negativnom propagandom jugoslavenskog režima koji je to potiskivanje opravdavao kao potrebno da bi se očuvao mir između Hrvata i Srba, dva najbrojnija naroda u Jugoslaviji.
U to vrijeme u Jugoslaviji ekonomija Hrvatske bila je izrabljivana od strane federalne vlade: 50% deviza ulazilo je preko Hrvatske, dok je Hrvatska zadržavala samo 7%. U razdoblju od 1965. do 1970. od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16.5% proračuna, dok je SR Srbija dobivala oko 46.6%. Mnogo puta SR Hrvatska se odricala dijela raspoređenih sredstava u korist «nerazvijenih krajeva». Hrvatsko proljeće nije se samo zaustavilo na rješavanju nacionalnog pitanja, već je išlo i na ekonomiju, novčanu politiku te raspodjelu novca iz federalnog proračuna.
Ispočetka je Tito bio zadovoljan situacijom. Prvi put otkako su 1945. komunisti došli na vlast, komunističko vodstvo u Hrvatskoj postalo je uistinu popularno u narodu. No u ljeto 1971. kada je prvi put čuo da se u Hrvatskoj govori o hrvatskom masovnom pokretu koji ne predvodi on, nego vodstvo u Hrvatskoj, Tito se osjetio ugroženim. Omasovljivanje je odjednom dobilo loš predznak. Tito sa suradnicima odlučuje ugušiti Hrvatsko proljeće. Na sjednici 1. prosinca 1971. u Karađorđevu smijenjeno je popularno i od naroda prihvaćeno vodstvo Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Dragutin Haramija, Marko Koprtle, Srećko Bjelić i drugi.
Tito na vlast dovodi ljude poput Josipa Vrhovca, Jure Bilića, Milke Planinc, Jakova Blaževića, koji su u dosluhu s pojedinim srpskim unitaristima zaveli protuhrvatsku diktaturu u Hrvatskoj za iduća dva desetljeća. Nakon slamanja Hrvatskog proljeća pa do demokratskih promjena početkom devedesetih godina 20.stoljeća prema podacima do kojih je došao dr. Marko Veselica, udbaškim je istragama podvrgnuto i kroz zatvore je prošlo oko 100.000 ljudi. Strahoviti teror podržavao je i Tito, čemu svjedoči i njegova izjava: «Što se ti suci drže zakona kao pijani plota?». Time je želio reći da u obračunu sa sudionicima Hrvatskoga proljeća ne treba birati sredstva. Početkom devedesetih godina 20.stoljeća dolazi do raspada Jugoslavije, Hrvatska postaje samostalna, a pitanje je koliko bi to bilo uspješno da nije bilo Hrvatskog proljeća. Jer od svih ciljeva za koje se taj pokret borio, koji su navedeni ranije u tekstu, rješavanje nacionalnoga pitanja bio je primarni, tj. glavni cilj.
Hrvatsko proljeće iz današnje perspektive
Nacionalno pitanje je jedno od najvećih problema svake države. Da bi svi građani jedne države bili zadovoljni rješenjem svoga nacionalnoga pitanja, država mora riješiti nacionalno pitanje tako da nijedan narod tim rješenjem ne bude oštećen ni ugrožen.
Osobito specifične prilike na prostoru bivše Jugoslavije, rješavanje nacionalnoga pitanja bitno su otežale. Veliki broj naroda na relativno malome prostoru velik je problem, što su najbolje pokazali i česti ratovi tijekom niza stoljeća. Posljednji rat koji se dogodio nakon raspada Jugoslavije, devedesetih godina prošloga stoljeća odnio je mnogo života zbog netrpeljivosti zaraćenih naroda. Ni nakon tog krvavog rata nacionalno pitanje na našem području nije do kraja riješeno. Primjer Bosne i Hercegovine, u kojoj je pravno zagarantirana jednakost svih naroda, sa svoja tri većinska naroda Bošnjaci, Srbi i Hrvati, te dva entiteta Federacija BiH i Republika Srpska najbolje pokazuje da je u praksi rješenje nacionalnoga pitanja i opstanka Hrvata dosta upitno.
«Titova Jugoslavija» je zahvaljujući koncepciji rješenja nacionalnoga pitanja u teoriji spadala među one višenacionalne zajednice u kojima se to nacionalno pitanje najuspješnije rješavalo. Međutim, u praksi ta koncepcija nije dala prave rezultate. Komunistička diktatura i teror koji su provodili nad svima koji su bili nacionalno osviješteni, proglašavajući ih nacionalistima, pokazuju da ta Jugoslavija nije bila demokratska država, te je u takvim prilikama nacionalna sloboda bila nemoguća.
Hrvatsko proljeće bilo je pokušaj onih, koji su unatoč tome što su i sami bili na vlasti, vidjevši sve nepravde koje su se događale hrvatskome narodu, željeli nešto promijeniti. Gledajući danas na taj pokret, može se reći da je bio dobro zamišljen i organiziran, ali da je došao prerano, jer je tada komunistički teror još bio dosta jak.
Pedeset godina kasnije mlađe generacije bi s ponosom trebali čitati i slušati o vremenima kada su studenti imali hrabrosti i ponosa uzdignuta čela poći u borbu za svoja prava. Jesmo li išta naučili iz njihovog primjera?
Vrisak.info