Devetnaestogodišnji junak Hajdukove pobjede u Maksimiru, dvostruki strijelac Mario Čuić, o pobjedi i golovima je kazao.
– Osjećaj je stvarno poseban. Zabiti dva pogotka, pogotovo Dinamu na Maksimiru… No, ne bih tu isticao sebe. Ovo je pobjeda momčadi i momčadski golovi… Posvećujem ove golove svojoj obitelji i svima koji su uz mene – u svom je stilu skroman bio Čuić.
A obitelj kojoj je pogotke posvetio je susret pratila u svom domu u Brišniku kod Tomislavgrada.
– U kući smo utakmicu gledali gospođa i ja te dva mlađa sina. Vrhunski je osjećaj, nešto neopisivo. Suza je krenula od emocija, on je još dijete. Kad su golovi počeli padati, svi su nam počeli čestitati, a svi čestitaju i danas. Neka, neka je tako… – priča nam otac Tomislav, nakon nogometne karijere poznati bivši nogometni sudac u BiH, danas kontrolor suđenja. S najstarijim sinom se čuo nakon susreta.
– Bilo mu je drago zbog pobjede prije svega, a onda tek golova. Vjerujem u njega, znam sve njegove kvalitete. Treba ponekad imati i malo sreće, a njemu se ovaj put posrećilo. Šteta što ranije nisu ovako igrali, zbog tog 2. mjesta – kaže nam tata Tomislav.
Petero je djece u Čuića, četvorica braće. Uz Marija (2001. godište) u Hajduku je i Filip (2003.), u kadetima. Toma (2008.) i David (2010.) su nade lokalnog HNK Tomislava iz Tomislavgrada, piše Slobodna Dalmacija.
Sestra Karmen (2005.) trenirala je taekwondo, zapažena je mažoretkinja. Mario je dakle što se Hajduka tiče možda tek početak, stiže Filip na veliku scenu također za koju godinu, a onda možda i Toma i David.
– Vidjet ćete i ova dva mlađa…
Hladnokrvan i staložen kao da je nekakav iskusan rutiner, a ne debitant u derbiju bio je Mario Čuić i kod proslava pogodaka kojima je dvaput izjednačavao rezultat. Nije se prepustio emocijama, pogotovo kod drugog gola.
– To se može gledati kao vrlina ili mana. Za mene je to vrlina. Želio je da što prije lopta opet krene s centra, pobjedu. On je skroman i koncentriran na rad. Ima dišpet u sebi, ali ga kontrolira. Kao da je možda bio ljut što su igrali dobro, a primali golove – priča tata Tomislav koji djecu uči da uvijek s obje noge ostanu na zemlji
A Mario je u samo mjesec dana od debitanta u svom premijernom seniorskom okršaju s Dinamom postao igrač odluke derbija. Predstavljali smo ga već na ovim stupcima. Najbolji strijelac prekinutog juniorskog prvenstva s 12 pogodaka, a ofenzivni je veznjak, ne napadač. Juniorski reprezentativac u tri nastupa za Hajduk II u drugoj ligi upisao je dvije asistencije. Debitirao je za prvu momčad protiv Istre 1961 kada ga je Igor Tudor iznenađujuće gurnuo na scenu. A samo mjesec dana kasnije…
– Zasluženo smo pobijedili. Dominirali smo cijelu utakmicu. Pogotovo kada su još u prvom poluvremenu dobili crveni karton. Kontrolirali smo susret do kraja. Nismo imali sreće kod drugog primljenog gola, ali izvukli smo to na pravi, muški način. Ključni trenuci bili su nakon tog drugog primljenog gola. Tu smo se pokazali kao prava momčad, zato smo i zabili još dva pogotka. Moramo izvući ova dva kola do kraja – poručio je junak derbija nakon trijumfa.
– Moderni je veznjak tipa Marija Pašalića – opisao ga je nakon debija Vik Lalić, skaut praške Slavije koji je kao tadašnji trener kadeta najzaslužniji što je sa 14. godina došao u Hajduk.
No, i bez toga njegova priča nas neodoljivo podsjeća na onu Pašalića. Veznjak četvrtfinalista Lige prvaka Atalante je posljednji hajdukovac koji je zabio dva gola u derbiju. Postigao ih je kao 18-godišnjak u 2:0 pobjedi na Poljudu 2013. koji je trenerski potpisao – Tudor. Debitirao je Pašalić, prve minute upisao pod Mišom Krstičevićem, a potom kod Tudora je uživao veliko povjerenje, kao sada Čuić. I pozicija je ista, ofenzivni veznjak. I ime također. Novi Mario Pašalić? Pašalići su porijeklom iz Sarajlija kod – Tomislavgrada.
– Gdje ste bili u prosincu 1984.? – pitali smo tatu Tomislava, a muk s druge strane, valjda s morem upitnika iznad glave, činio nam se na trenutak kao da je pukla veza i kao krajnji trenutak za objašnjenje.
Tada je do nedjelje posljednji igrač zabio za Hajduk dva prvenstvena gola Dinamu u Maksimiru, a bio je to Blaž Slišković. Doduše, zabio je i Ivica Mornar, ali u Superkupu.
– Gdje sam bio tada? Imao sam 11 godina, nisam tada još niti počeo ozbiljno trenirati nogomet. Lijepa je stvar tako ući u povijest, ali polako, bit će u životu i lijepih i dobrih trenutaka, toga treba biti svjestan. Ja mojoj djeci uvijek govorim, u dobru se ne uzvisi, u lošem se ne ponizi – stao je na balun tata Tomislav.
Vrisak.info